Časopis za ruralni razvoj i ekologiju - mrežno izdanje

Kakvu vodu piju naša djeca iz bunara

Piše: Hrvoje Horvat, DVM
Nitratna direktiva - minimum ili možemo i više
Nitratna direktiva je jednostavan skup agro-tehničkih pravila koji znatno doprinosi očuvanju najvažnijeg nam resursa – vode. Međutim ona se nebi trebala gledati kao kraj. U svjetlu svih zbivanja u okolišu trebamo ju promatrati tek kao nužni minimum. Kako bi ljude što više upoznali sa samom Direktivom i nitratima u vodi za piće, ovih dana kroz projekt Kontrole onečišćenja u poljoprivredi (http://www.apcp.hr), započeli smo sa analizom bunarske vode. Kakva je zapravo veza između bunara, nitrata, vode i proizvodnje pokušat ću objasniti u slijedećem tekstu.

Nakon drugog svjetskog rata dogodio se najveći skok i transformacija u poljoprivredi i tada započinje takozvana „Zelena revolucija“. Iako zelena boja u tome opće prihvaćenom nazivu može sugerirati na ekološki pozitivno, razdoblje od tada do danas mažemo slobodno nazvati i naftno-kemijskom poljoprivredom koja je uz brojne, prividno pozitivne promjene, donijela i snažan negativan utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi.

Naftno-kemijska poljoprivreda, koja je uz brojne, prividno pozitivne promjene, donijela i snažan negativan utjecaj na okoliš i zdravlje ljudi.

Što veća količina jeftinog proizvoda - bez obzira na sve.

Osnovna paradigma „novog“ pristupa bila je (i uglavnom ostala) - što veća količina jeftinog proizvoda - bez obzira na sve. U osjetljiv i kompleksan živući organizam prirode ubačene su do tad neviđeni spojevi, kemikalije sa izuzetno štetnim dugoročnim učincima a mnoge popularne agrotehničke metode počele su uništavati strukturu tla. Čitava ta promjena pogurana je snažnom ekspanzijom naftne industrije čiji su nusproizvodi temelj za proizvodnju gnojiva ali i većine kemijskih sirovina. Nafta je i glavni energent u poljoprivredi, kako u radu mehanizacije, tako i u industrijskoj proizvodnji strojeva i kemijskih sredstava. Stoga „kemijsko doba“ poljoprivrede sa punim pravom možemo nazvati, i pri tome biti još točniji - naftnim.

Danas pouzdano znamo da je gnojidba umjetnim gnojivima samo privremen i površan način nadoknade nutrijenata.

Jedna od značajnih novotarija koje su se pojavile u tijeku ekspanzije proizvodnje su i umjetna gnojiva. Snažan zahtjev za što većim iskorištenjem dostupnih proizvodnih površina ali i jednostavnost (komfor) kod upotrebe, dovele su do popularizacije i njihove masovne primjene. Industrija prerade nafte izvršila je izuzetno jak marketing i popularizirala najnovije i najmodernije metode. Danas pouzdano znamo da je gnojidba umjetnim gnojivima samo privremen i površan način nadoknade nutrijenata. Kada bismo ga usporedili sa ljudskim tijelom bilo bi to slično kao da umjesto raznovrsne, uravnotežene ishrane odlučite živjeti na infuziji glukoze. Na prvi pogled jeftino i jednostavno međutim dugoročno - neodrživo. Problemi koji se javljaju u intenzivnoj i masovnoj upotrebi umjetnih gojiva su:
• Smanjenje humusa – osnovnog organskog kompleksa tla
• Zakiseljavanje tla
• Erozija zbog gubitka vezivnih svojstava
• Ostaci teških metala koji potječu iz procesa proizvodnje
• Ispiranje dušičnih spojeva (nitrata) u podzemnu vodu

Ukupno, prekomjerna i neselektivna primjena umjetnih gnojiva snažno oštećuje finu strukturu „živog“ tla pa ono s vremenom postaje u biološkom smislu nefunkcionalno. Takvo tlo u intenzivnoj proizvodnji ne stiže se liječiti prirodnim postupcima već se najčešće provodi još jača umjetna fertilizacija kako bi se kompenzirali proizvodni nedostaci. Tako započinje negativna spirala koja je u samo pola stoljeća dovela do gubitka oko 50% humusa u dijelovima Hrvatske sa jačom proizvodnjom. Kiselost je postala opći problem a erozija se procjenjuje na milione tona. I tu napokon dolazimo do problema spomenutog u uvodu – višak dušika koji je procijeđen u vodu u obliku nitrata.

S obzirom na ukupne udjele i vrlo laku distribuciju u vodi, najvažniji i daleko najopasniji izvor nitrata upravo je gnojidba mineralnim gnojivima.

Najveći izvor nitrata i ostalih nutrijenata upravo su umjetna gnojiva iz raspršeni h izvora - ratarskih površina. Jedan manji dio potječe i od stajskog gnoja, ali u ukupnom udjelu on je znatno manji. Pogotovo u nas. Osim raspršenih , u određenoj mjeri , pogotovo lokalno, onečišćenju mogu doprinijeti i točkasti izvori kao što su neadekvatna skladišta za stajski gnoj i septičke jame kućanstava. Ipak, s obzirom na ukupne udjele i vrlo laku distribuciju u vodi, najvažniji i daleko najopasniji izvor nitrata upravo je gnojidba mineralnim gnojivima. To potvrđuje i upravo završena studija u sklopu APCP projekta (Pritisci na resurse vode nitratima i fosforom iz poljoprivredne proizvodnje, Znaor, 2011.) koja dokazuje da je Hrvatska među vodećima u Europi po ukupnom pritisku nutrijenata.

Metaboličkim procesima u želucu nitrati prelaze u nitrite koji su izuzetno toksične tvari.

Ono što danas znamo o nitratima je da dovode do brojnih loših posljedica po zdravlje o čemu se slabo govori u javnosti. U literaturi ćemo naći da visoke doze uzrokuju cijanozu kod male djece „blue babies sindrom“. Međutim, takvi drastični primjeri akutne intoksikacije zapravo su rijetki i nisu najvažniji problem. Ono čega se trebamo bojati je dugotrajna izloženost manjim dozama. Istraživanja potvrđuju da postoji veza između nitrata i reproduktivnih problema, hipertireoidizma te pojave dijabetesa. Metaboličkim procesima u želucu nitrati prelaze u nitrite koji su izuzetno toksične tvari. Ovi pak u procesu probave dobrim dijelom prelaze u nitrozamine koji su jaki kancerogeni. Dakle postoji direktna korelacija između nitrata u vodi i nitrozamina u probavnom traktu. Velika količina nitrozamina producira se i iz nitrata iz industrijskih mesnih proizvoda ali to je već posebna i jednako važna tema. Najnovija saznanja dokazuju da izloženost tim tvarima dovodi do mutacija na kromosomima te različitih oblika raka.

Prema trenutno važećoj legislativi maksimalna dopuštena koncntracja (MDK) nitrata (NO3) u pitkoj vodi je 50 mg/L. Međutim, prema američkoj FDA ona, sigurno sa razlogom, iznosi samo 10mg/L. Prijašnjim istraživanjima potvrđeno je da svaki treći bunar u područjima hrvatske sa intenzivnom poljoprivredom ima povećanu koncentraciju NO3!. Prosjek u pojedinim područjima uglavnom se održava iznad 10 mg NO3/L što je zabrinjavajuće.

Temeljni akt Europske unije koji određuje način postupanja i preventivne mjere u gnojidbi je toliko spominjana Nitrata direktiva. I osnovni njen cilj upravo je smanjiti ispiranje nutrijenata, bilo iz stajskog ili iz umjetnog gnojiva u vodu. Za naše poljoprivrednike ona je možda i najzahtjevniji dio ukupnog procesa usklađenja sa EU zakonodavstvom kojega još nazivamo i „višestruka sukladnost“. Najveći razlog tomu su i potrebne investicije za adekvatno skladištenje gnoja u uzgoju stoke ali i potreba promjene navika u standardnim postupcima gnojidbe. Unatoč poteškoćama, kada u obzir uzmemo sve navedeno, Nitratna direktiva zapravo je minimum ispod kojega više ne možemo ići. Njena pravila samo su temeljni postupci. Analiza tla koja mora prethoditi Planu gnojidbe isto je što i osnovna krvna pretraga prije donošenja dijagnoze u medicini. Vjerujemo da našom kampanjom ispitivanja bunarske vode možemo doprinijeti većem osvješćivanju i lakšem prihvaćanju neminovnih promjena. Cilj je ne samo provjeriti stanje nitrata već i povećati opću svijest o dobroj poljoprivrednoj praksi (DPP).

Trenutni nalazi ispitivanja ukazuju na priličan broj bunara koji dugoročno ne bi trebali biti korišteni, čak niti za napajanje stoke. S obzirom da je analiza tek u početnoj fazi, prve rezultate objavit ćemo u idućim tjednima, kada statistički uzorak bude dovoljno relevantan.

Važno je spomenuti da se svi opasni postupci i sredstva mogu izbjeći kroz održivu, ekološku proizvodnju koja uključuje prirodne oblike održanja plodnosti tla.

Hrvoje Horvat, DVM
Voditelj projekta APCP
Stručnjak za poljoprivredu